Ornitofauna

Od 19. veka da danas je na području Kopaonika zabeleženo oko 180 vrsta ptica. Stvaran broj vrsta koje se mogu sresti na ovom prostoru je sigurno veći i on se procenjuje na oko 210 vrsta. Od do sada zabeleženih vrsta na Kopaoniku se gnezdilo 125 vrsta. Zbog nestanka nekoliko nekadašnjih gnezdarica Kopaonika, broj vrsta koje se danas gnezde ovde se kreće oko 115.

U fauni dominiraju ptice šumskih staništa, otvorenih planinskih staništa i ptice kulturnih predela. Ptice vezane za vodena staništa nisu u većoj meri prisutne na Kopaoniku. Zbog velikog diverziteta , bogatstva faune ptica i zbog prisustva retkih i ugroženih vrsta Kopaonik je još 1997. godine uvršten u spisak međunarodno značajnih područja za ptice (IBA).

Karakteristične gnezdarice šuma Kopaonika su: osičar Pernis apivorus, orao zmijar Circaetus gallicus, uralska sova Strix uralensis, gaćasta kukumavka Aegolius funereus, planinski detlić Dendrocopos leucotos, troprsti detlić Picoides trydactilus, leštarka Bonasa bonasia, mala muharica Ficedula parva, šumski zviždak Phylloscopus sibilatrix, planinska senica Parus montanus.

Visokoplaninske pašnjake i rudine naseljavaju planinska ševa Eremophila alpestris, drozd kamenjar Monticola saxatilis, jarebica kamenjarka Alectoris graeca, planinski popić Prunella collaris. Na stenovitim liticama i u kanjonima reka gnezde se suri orao Aquila chrysaetos, sivi soko Falco peregrinus i buljina Bubo bubo. Predele sa livadama i voćnjacima naseljavaju prdavac Crex crex, ćuk Otus scops, pupavac Upupa epops, rusi svračak Lanius collurio, šumska ševa Lillula arborea, Parus lugubris senica šljivarka, strnadica vinogradarka Emberiza hortulana.

Nekoliko vrsta koje su se nekada redovno gnezdile na Kopaoniku su usled izraženih antropogenih pritisaka prestale da se gnezde u savremenom periodu. To su veliki tetreb Tetrao urogallus, crvenokljuna galica Pyrrocorax pyrrocorax, žutokljuna galica Pyrrocorax graculus, beloglavi sup Gyps flavus, crni lešinar Aegypius monachus, patuljasti orao Hierateus pennatus, puzgavac Trichodroma muraria i zlatovrana Coracias garrulus.

Na teritoriji nacionalnog parka sprovodi se niz mera zaštite kako bi se veći broj vrsta zadržao tu i nastavio normalne životne aktivnosti npr. postavljanje veštačkih kućica za gnežđenje, usklađivanje drugih aktivnosti u parku sa potrebama zaštite ptica.

Ptice grabljivice

Prema Matvejevu ova vrsta se gnezdi u svim krajevima Srbije gde ima šuma sa većim čistinama, ali najčešće u visokoplaninskim mešovitim i listopadnim, posebno bukovim šumama. Postoje krajevi gde je redak ili je skroz istrebljen. Mišar je jedna od najrasprostranjenih dnevnih ptica grabljivica u Srbiji.

Nakon konstantnog pada brojnosti u prvoj polovini 20. veka, tokom 1970-ih i 1980-ih je došlo do oporavka populacije, a uzrok je ograničavanje korišćenja pesticida i odstrela. Prema Vasiću, glavni razlozi ranijeg izrazitog smanjenja brojnosti su bili intezivni lov, upotreba biocida i trovanje mamcima za vukove. Osetljiv je na proganjanje, iako podnosi blizinu čoveka, ako se oseća sigurnim.

U Srbiji nisu preduzimane posebne mere zaštite, osim kroz proglašenje brojnih rezervata prirode i kontrolu poštovanja zakonskih propisa, kao i sprečavanje postavljanja otrovnih mamaca. Neophodna je pojačana edukacija lovaca i šireg kruga stanovništva uz ograničavanje korišćenja pesticida u poljoprivredi i šumarstvu.

Rasprostranjenost: prema Matvejevu, do prve polovine 20. veka je bio retko prisutan u planinama. Najravnomernije naseljava jugozapadnu i istočnu Srbiju. U Srbiji i ostalim delovima Balkana , konstantni pad brojnosti je trajao sve do kraja 1970-ih. Posebno je bio izražen tokom 1950-80, a glavni uzroci su: stalno ubijanje, razna trovanja (akcije trovanja vukova, lisica i drugih štetočina), lov zamkama, krađa jaja i mladunaca, degradacija staništa. Nakon toga je došlo do promene situacije, pa populacija fluktuira ili je stabilna, zavisno od oblasti. Sve više je izražen nedostatak hrane, posebno u zimskom periodu, jer ima sve manje stoke na pašnjacima i divljači u prirodi. Glavne mere zaštite su usmerene ka edukaciji lovaca, stočara i širokog kruga stanovništva o značaju i retkosti surog orla, radi smanjenja uznemiravanja, ubijanja, pljačke legala ili trovanje.

Potrebno je sačuvati najbolja mesta gnežđenja i ishrane, kroz zaštitu rezetvata prirode. Iako je 1970-ih zabranjena upotreba otrovnih mamaca protiv vukova, neophodno je obavljati kontrolu sprovođenja tog propisa. Posebno je značajan program otvaranja hranilišta za nekrofage ptice (lešinari, orlovi) po planinskim krajevima Srbije koje će znatno popraviti hranidbene uslove.

Rasprostranjenost: prema Matvejevu, do prve polovine 20. veka gnezdila se na teritoriji cele Srbije, gde ima drveća ili stena pored otvorenih terena, kako u nizijama tako i na visokim planinama. Važnu ulogu u ravnomernom naseljavanju obešumljenih poljoprivrednih predela u ravnicama i u planinskim visoravnima odigrali su dalekovodi, na kojima se gnezdi u kutijama na vrhovima stubova ili u protetim gnezdima vrana i gavrana. Svako naseljeno mesto ima po neki par ove vrste.

U Srbiji je dosta ptica stradalo uništavanjem gnezdilišta (obešumljavanje, melioracije, preoravanje), a posebno pri akcijama tamanjenja „štetočina“. Glavne mere u Evropi su usmerene ka zaštiti mozaičnih staništa pogodnih za gnežđenje i ishranu. Posebno je važna kontrola korišćenja štetnih pesticida u poljoprivredi, kao i nelegalnog odstrela ptica i rušenja gnezda. Na poljoprivrednim površinama, a posebno u gradovima, dobre rezultate je dalo postavljanje prikladni kutija za gnežđenje (veštačka gnezda).

Gradnjom platformi od pletene žice na stubovima dalekovoda u znatnoj meri bi se mogla povećati mogućnost naseljavanja obešumljenih obradivih polja.

Rasprostranjenost: prema Matvejevu, do prve polovine 20. veka se gnezdio veoma retko po planinskim kamenjarima i polupećinama u zapadnom delu Srbije, dok se najčešće viđao zimi i po drugim krajevima naročito uz gradove.

Svakako najpogubnije dejstvo na populaciju ove vrste u Evropi imalo je masovno korišćenje štetnih pesticida u poljoprivredi i šumarstvu, a posebno organohlornih insekticida. Ptice su se kontaminirale preko plena (golubovi, grlice, gugutke, ševe, itd.) koji se hranio zatrovanom hranom, što je izazvalo efekat tanke ljuske jajeta ili uginuće mladunčeta. Prisutno je još uvek uznemiravanje i proganjanje ptica, kao i povremeni odstrel ili hvatanje za potrebe zooloških vrtova i kolekcionara.

Razvoj sokolarstva je imao velike štetne posledice, pošto su mnoga gnezda pljačkana za njihove potrebe. Na sreću, taj uticaj je u mnogim zemljama znatno smanjen, jer se ovladalo tehnikom odgajanja sokolova u avikulturi. U najnovije vreme u Srbiji jedan od najopasnih faktora su golubari, koji organizovano uništavaju sokolove i njihova gnezda.

Glavne mere u Evropi su usmerene ka sprečavanju upotrebe štetnih i zakonom zabranjenih pesticida u poljoprivredi, kao i nadzor nad novim sredstvima zaštite bilja koja se pojavljuju na tržištu. Primenjuje se, takođe, neprekidno čuvanje pojedinh ugroženih gnezdilišta, kao i stalni monitoring celokupne populacije. Neophodno je sprečavanje nelegalnog odstrela i hvatanje sokolova, posebno od strane golubara, sokolara i nesavesnih lovaca.

Orao zmijar (Circaetus gallicus) gnezdi se na Kopaoniku u bukovoj šumi u klisuri Barske reke na 1000 m nadmorske visine. Rasprostranjen je prilično ravnomerno u celoj Srbiji, osim Vojvodine i Šumadije. Ova vrsta je trpela dugotrajni i izraženi pad brojnosti tokom 20. veka u Evropi, koji je bio uslovljen, pre svega, promenom namene površina i sve i sve intenzivnijom poljoprivrednom obradom, uz stvaranje prostranih monokultura i korišćenje pesticida. Takođe je i direktno proganjan.

Posebno je negativno bilo pošumljavanje goleti i drugih otvorenih terena, čime je smanjena njena lovna površina i brojnost glavnog plena- zmija i guštera. Nepovoljno su delovali i šumski požari, kao i infrastrukturno otvaranje šuma uz fragmentaciju staništa i pojačano uznemiravanje ptica.

Svi ovi negativni faktori prisutni su i Srbiji. Strada takođe od udara na žice dalekovoda ili strujnog udara.

U nekim evropskim zemljama se uspešno obavlja kompleksna zaštita gnezdilišnih i hranidbenih staništa na istom području, uz podsticanje stanovništva na vraćanje tradicionalnom načinu korišćenja pašnjaka i poljoprivredi niskog inteziteta i prilagođavanje šumskog gazdovanja i edukaciju lovaca. Važno je sačuvati mozaičnost staništa, uz prisustvo međa i šumskih pojaseva i redukovati upotrebu štetnih pesticida. Treba sačuvati stara stabla u šumama, sprečiti znatnije podmađivanje i fragmentaciju šuma gradnjom šumskih puteva i onemogućiti veće požare. U mnogim, posebno južnim zemljama Evrope, pridaje se značajna pažnja edukaciji lokalnog stanovništva, lovaca i zemljoradnika.

Rasprostranjenost: ranije je osičar najčešće smatran vrstom vezanom za severnije delove Srbije, kasnije ga Matvejev nalazi na gnežđenju, na Kopaoniku, 1951, u bukovoj šumi kod sela Lisina. Osičar je rasprostranjen na prostoru cele Srbije, u svim visinskim pojasevima, ali ga nema na gnežđenju u onim područjima gde odsustvuju šumski kompleksi.

Smatra se da je, u odnosu na druge grabljivice u Evropi, osičar manje stradao od hemijiskih sredstava u poljoprivredi i šumarstvu, zahvaljujući specifičnoj ishrani osama i pčelama koje su manje podložne kontaminaciji. Jedan od glavnih negativnih faktora je ubijanje, u manjoj meri na gnezdilištima, a uglavnom tokom dugotrajne seobe, posebno u Mediteranu.

Naručito su ugrožene mlade ptice, koje zbog neopreznosti lako bivaju odstreljene, pa je stopa njihovog mortaliteta u prvoj godini života izuzetno visoka, dok su odrasle ptice znatno opreznije. Ptice najviše stradaju tokom kasnih letnjih meseci u periodu postgnezdilišnog lutanja i migracije, kada je već započela lovna sezona na pernatu divljač.

Galerija grabljivica

Sove

Dužina tela je 60-75 cm, Najveća je od svih sova u Srbiji, krupnog, zbijenog tela, snažnih kandži. Izražene su uške na glavi, perje je smeđe riđasto, leđa su tamna sa tamnim pegama, a na trbuhu su uzdužne široke pruge. Rasprostranjena je na većem delu evropskog kontinenta, u maloj Aziji, na Bliskom Istoku i u vrlo širokom području umerene i centralne Azije do obala Tihog okeana.

Naseljava različita staništa, koja joj pružaju mogućnosti za gnežđenje i ishranu: klisure, kanjone, planinska područja, stene i polupustinje, šume i morske obale. Gnezde se u zaklonima u stenama, na tlu, povremeno na ruševinama starih građevina i lesnim odsecima. Buljina je aktivna noću ali i tokom dana kada odgaja mladunce. Buljina živi u svim staništima Kopaonika od podgorja do viskoplaninskih kamenjara. Gvalice nalaženi su od Đorovog krša do delova sa stenskim masama u najvišim delovima Kopaonika.

Dužina tela 33-39 cm. Značajan karakter je belo srcasto „lice“. Oči su crno obojene. Perje je sa gornje strane uglavnom sivo. Letna pera su riđa i sivo prošarana. Perije sa trbušne strane je riđe ili belo u zavisnosti od podvrste. Uglavnom se nalazi u ljudskim naseljima. Gnezdi se na tavanima i potkrovljima napuštenih kuća.

Podlogu za gnezdo čine nagomilane stare gvalice. Hrani se sitnim sisarima, sitnim pticama i krupnim beskičmenjacima. Evropska populacija je u opadanju usled prekomerne upotrebe pesticida, gubitka staništa za gnežđenje i ishranu, kao i stradanja na putevima.

Gaćasta kukumavka spada u sove male veličine. Telo je dužine 22 – 27 cm, a raspon krila 50 – 62 cm. Gornji (leđni) deo tela tamno čokoladne boje, prošaran sa istaknutim mrljama i tačkama. Donji delovi tela (grudi i stomak) su prljavo bele boje i bogato su isprugani riđim ili tamno braon prugrama. Glava je krupna sa istaknutim žutim očima, dok je rep kratak i prošaran sa retkim belim prugama.

Gaćasta kukumavka je strogo zaštićena kao prirodna retkost Uredbom o zaštiti prirodnih retkosti kojom je zabranjeno svako uznemiravanje, proganjanje i ubijanje ptica i uništavanje njihovih staništa.

Najznačajniji deo populacije ove vrste u Srbiji nalazi se na Kopaoniku, karakteristčna je vrsta visokoplaninskih smrčevih šuma.

Galerija sova